Zapratite na IG za više detalja.
Pleme Hadzabe, jedna od posljednjih zajednica lovaca-sakupljača na svijetu, živi u blizini jezera Eyasi u Tanzaniji. S poviješću koja seže desecima tisuća godina unazad, predstavljaju način života koji prethodi poljoprivredi i modernoj civilizaciji. Živeći u malim, polunomadskim grupama, Hadzabei se u potpunosti oslanjaju na prirodu za svoj opstanak—loveći divljač ručno izrađenim lukovima i strijelama te sakupljajući divlje voće, korijenje i med.
Njihovi običaji su surovi i sirovi poput njihova postojanja: nema trajnih nastambi, nema poljoprivrede niti modernih posjeda, osim nekoliko posuđenih predmeta poput strijela s metalnim vrhovima. Sve što posjeduju stane im na dlan—oštra suprotnost našem pretrpanom životu. Vrijeme u njihovom svijetu djeluje irelevantno, a njihov opstanak ovisi o dubokoj povezanosti s prirodom, izoštrenim instinktima i zajedničkom životu.
Lov: Jutro u drugom svijetu
Jutarnji zrak bio je svjež dok smo krenuli s dvojicom Hadzabe lovaca, s lukovima nehajno prebačenima preko ramena. Njihove oči, oštre poput sokolovih, skenirale su grmlje i stabla u potrazi za pokretom. Srce mi je ubrzano kucalo od mješavine iščekivanja i nelagode.
Kretali su se s tihom preciznošću, svaki korak je imao svrhu. Kao da su komunicirali sa zemljom pod svojim nogama, osjećajući ono što ja nisam mogla. U roku od nekoliko minuta došao je prvi plijen—golub. Lovac je uhvatio malu, beživotnu pticu i jednim brzim pokretom zubima joj slomio vrat. Zgrčila sam se, ne samo zbog tog čina već zbog njegove učinkovitosti. Bilo je to i šokantno i ponižavajuće, svjedočiti životu svedenom na njegovu najsiroviju formu, lišenu pretvaranja i ceremonije. Nije bilo otpada, niti oklijevanja. Za njih je to bio život.
Drugi i treći plijen brzo su uslijedili—sitne ptice, ne veće od moje ruke. Kada su mi ih predali, osjetila sam toplinu njihovih tijela koja je još uvijek trajala. Bila sam itekako svjesna koliko je moj vlastiti život udaljen od hrane koju jedem. Držeći te krhke ptice, shvatila sam koliko je moderni život steriliziran i odvojen od sirovih procesa koji nas održavaju.
Naselje bez zidova
Hadzabei žive s lakoćom koja graniči s nevjerojatnim. Njihov “dom” bio je raspršene nastambe izrađene od grančica i trave. Nije bilo vrata, niti granica. Cijelo naselje zračilo je privremenošću, kao da bi mogli ustati i otići u trenu. I vjerojatno bi mogli.
Ono što me najviše pogodilo nije ono što imaju, već ono što nemaju. Nema gomila odjeće, namještaja, niti alata osim onih nužnih za lov i kuhanje. Njihovi “posjedi” bili su prolazni: znanje o zemlji, priče prenesene usmenim putem i veze unutar njihove male zajednice. Natjeralo me da se zapitam—koliko toga što ‘posjedujem’ zapravo posjeduje mene
Što nam zapravo treba?
Boravak među Hadzabeima bio je poput gledanja u zrcalo prošlosti čovječanstva. Njihov svijet djelovao je stran i surov, ali istovremeno čist. Naš, s druge strane, djeluje odvojen—nepovezan s pulsom prirode. Što napredak uistinu znači ako nas udaljava od svijeta koji nas održava?
Susret s Hadzabeima nije bio samo avantura—bio je to obračun. Njihov način života, istovremeno šokantan i nadahnjujući, tjera nas da preispitamo vlastite vrijednosti. U njihovoj jednostavnosti leži dubina koju moderni život često skriva. Ipak, njihova krhkost podsjeća nas na to koliko smo ostavili iza sebe kako bismo izgradili svijet u kojem danas živimo.
The Nomadic Vision 
Leave a comment